Četvrti je dan od početka rata u Ukrajini i već smo došli do situacije gdje se spominje nuklearno oružje. Konkretno Rusija ističe kako stavlja svoje nuklearne kapacitete na visoki stupanj pripravnosti, neposredno prije (ili nakon, teško je definirati) potvrde da bi se sutra ujutro ipak trebao održati sastanak ukrajinske i ruske delegacije i to, navodno, na bjelorusko-ukrajinskoj granici. Hoće li to do tog sastanka doći, vrlo je upitno, a ako i dođe relativno su male šanse da će se u sklopu istog nešto konkretno dogovoriti – iako bi to bio najbolji scenarij jer ova situacija, kao što ćemo uskoro argumentirati, ako se nastavi još neko vrijeme može postati daleko opasnija nego što je u aktualnom, već i više nego dovoljno strašnom obliku.

Kao prvo, situacija na terenu. Spominju se tzv. “kotlovi”, mjesta gdje bi ukrajinska vojska i razne borbene skupine bile namamljene te tamo eliminirane od strane ruske vojske. Takva taktika je poprilično poznata u ratovanju, no za sada nema neke konkretne potvrde da se to događa. Ako pak to nije na snazi onda imamo situaciju koja se ne razvija dobro po Rusiju. Unatoč vijestima da su ruske snage danas ušle u Harkov, drugi po veličini ukrajinski grad (oko 1.4 milijuna stanovnika) na svega 20-ak kilometara od ruske granice, nema potvrde da je ruska vojska osvojila grad. Štoviše, jedine vijesti koje stižu iz Harkova od podneva su uništena ruska vojna oprema i informacije o skupinama ruskih vojnika koji su se predali ili su pak zarobljeni.

Naravno, Rusija je pokrenula ovu agresiju na Ukrajinu te stoga može i sama deklarirati koji su bili/jesu njeni vojni i strateški ciljevi. No, ako su ciljevi ono što je bilo većini očito od samog početka – rušenje pro-zapadne Zelenski administracije, zauzimanje većih gradova uključujući Kijev, Harkov, Odesu, ali i strateški bitan Mariupolj – Rusija u prvih četiri dana nije ostvarila niti jedan cilj. To je još i veći udarac ako se uzme da su invaziju na Ukrajinu pokrenuli s faktorom iznenađenja, iako trapavim (“nećemo napasti, nećemo napasti, nećemo napasti – napadamo!”).

Ukrajinski državni izvori spominju velik broj ruskih vojnih žrtava, tisuće ubijenih vojnika. Ove informacije su, gotovo sigurno, pretjerane što je tipičan slučaj u svakom sukobu, no ako su stvarne brojke čak i dvostruko manje to je već veliki udarac za Rusiju koja teško da je ušla u ovaj sukob s namjerom da gubi tolike vojnike (ne zato što nema vojnika, navodno većina nagomilanih snaga još nije ni prešla ukrajinsku granicu, već zbog teškog načina pravdanja takvog stanja domaćoj javnosti).

Što se tiče informacijske nadmoći jasno je da će tu Ukrajina odnijeti uvjerljivu pobjedu od samog početka. Štoviše, koliko možemo vidjeti kroz ova četiri dramatična dana, ruski državni mediji su skoro potpuno tihi (a i teško dostupni zbog intenzivnih cyber udara). Dakle, to je jedna cijela vojna komponenta od koje je Rusija odmah u startu odustala, a među najvažnijima je. U svega četiri dana ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski, za kojeg je šira javnost na Zapadu do sad jedva znala, transformirao se u kakvog akcijskog junaka koji patrolira ulice Kijeva, “busa se u prsa”, prkosi Putinu i grandiozno poručuje kako on i njegovi suborci sada stoje na braniku cijelog svijeta braneći demokraciju i sve što je dobro od ruskih zločinaca.

U profesionalnom žargonu može se reći da je za Rusiju ovo “PR noćna mora” od koje se možda više nikad neće ni oporaviti. Večerašnja pak informacija da nuklearno oružje stavljaju u “stanje pripravnosti” je još dublje gaženje preko Rubikona. Izazivanje straha u Europi (i svijetu) je nešto što se ni samoj Rusiji neće oprostiti, a definitivno nikad Vladimiru Putinu koji je sad već itekako svjestan da je krenuo putem bez povratka.

U svojoj izjavi je poručio kako nuklearno oružje stavlja u stupanj visoke pripravnosti zbog “prijetećeg NATO-a”. Jasno, tu ga se dočekalo s još jednim udarcem i retorikom u stilu “kakvog prijetećeg NATO-a?!”. No, taman da je dugogodišnji ruski predsjednik i doživio nekakvo pomračenje uma i sad zaista predstavlja opasnost po opstanak svijeta (u kojem slučaju se taj svijet onda može samo nadati da ruski vojni vrh mu neće još dugo biti lojalan), nema smisla pričati besmislice o NATO-u. NATO nije obrambena organizacija, kao što se tvrdi, iza NATO-a su agresije na zemlje koje nisu nikad napale niti jednu NATO članicu. NATO redovno održava velike vojne vježbe u Crnom moru, neposredno uz Rusiju, što se može okarakterizirati u najmanju ruku kao opasna provokacija. O širenju NATO-a prema ruskoj granici da ni ne govorimo.

Nije teško, čak ni iznenađujuće, da se Rusija promiče u imperijalnu silu, ali to samo znači da smo ušli u najtežu fazu, u zoru obračuna imperijalističkih sila koje su naoružane do zuba uključujući i s raznim vrstama oružja za masovno uništenje (osim nuklearnog tu je i biološko, kemijsko…). U isto vrijeme tvrditi da NATO nije jedan od krakova imperijalističke noćne more koja guta svijet pred našim očima bilo bi posve pogrešno.

Ali uz NATO i Rusiju tu su i druge imperijalističke sile koje su sad jako razbuđene i spremne djelovati. Uzmimo Tursku (koja jest i NATO članica, ali svakako i “sama za sebe”), silu koju bismo mogli nazvati “vječnim” ruskim suparnikom. Turska, koja je oportuno surađivala s Rusijom tamo gdje joj je odgovaralo (Turski tok, podjela interesne sfere u Siriji) sad osjeća da njezin historijski rival tetura. Brzo su pokrenuli izgradnju svojih vrlo učinkovitih vojnih dronova u Ukrajini te daju i drugu potporu Ukrajini.

Razumljivo, Rusija smeta Turskoj i brojnim vlastitim turskim imperijalističkim planovima od Afrike, Bliskog istoka do Centralne Azije. Sve sile će se brzo ujediniti protiv one za koju se percipira da je ošamućena (zato Putin možda pominje nuklearno oružje).

Pogledajmo ovu situaciju. Prije kojih 6 tjedana izbio je kaos u bivšoj sovjetskoj republici Kazahstanu. Eskalirali su prosvjedi, kombinacija nekakvog vanjskog poticanja i ogromnog nagomilanog narodnog gnjeva protiv vladajuće oligarhije. Moskva se odmah odazvala kada je kazahstanska vladajuća elita zavapila za pomoć. Poslali su vojsku i brzo “stabilizirali” zemlju (u prijevodu – pomogli gušenju ustanka). Kazahstan je pozvao u pomoć jer je dio CSTO vojne alijanse koju predvodi Rusija (nešto kao ruski “mini NATO”). No, kad je Rusija sad zatražila od Kazahstana da im pomogne u borbama u Ukrajini (a Rusiji i očajnički treba percepcija da ona nije jedini agresor) – iz Kazahstana su odgovorili s “ne bismo, hvala”.

Kazahstanska elita je tipičan primjer noža u leđa kakvih će Rusija ovih dana dobiti jako puno i pitanje hoće li uspjeti ostati na nogama. A ta kazahstanska elita stvorena je dobrim dijelom od kineskih investicija, a njihova lojalnost – ona “plemenska” – sigurno nije u Rusiji već kod njihovog rivala, u Turskoj.

Danas je Turska aktivirala i članke sporazuma iz Montreuxa čime ima plan znatno ograničiti ruskim ratnim brodovima prolaz kroz tjesnace koji povezuju Crno more i Sredozemlje.

Turska zna da je ovo njena velika prilika. Možda se Putin bavi idejom obnove ruskog imperija, to ćemo i vidjeti uskoro, ali za Erdogana gotovo da nema nikakve sumnje. Rusija smeta Turskoj, naročito u centralnoj Aziji gdje Turska vjeruje da bi ona morala biti dominantna, naročito među turkijskim narodima.

To su sad već najmanje tri imperijalističke sile “u igri”, a zatim imamo i četvrtu – Kinu. Kina pak ima tendenciju da bude najveća sila od svih iako njen (barem aktualni) pristup nije vojni već ekonomski. Njen infrastrukturni mega-projekt od Azije do Europe zapravo za glavni cilj ima prebacivati s lakoćom kineski kapital i upregnuti ga da radi za njih kroz cijelu Euroaziju. Zanimljivo, u tom projektu im je baš bitna upravo Ukrajina s kojom već neko vrijeme nastoje izgraditi dobre odnose (što nije baš lako imajući u vidu dobre odnose između Pekinga i Moskve). Ukrajina je određena da bude logistički “hub” za kineski mega-projekt i nikako im ne odgovara ovo što sad Rusija tamo radi. Kao prvo, Kina ne vjeruje da bi Rusija mogla podrediti cijelu Ukrajinu (a nakon ova četiri dana to sve manji broj potencijalno vjeruje). Kao drugo, rusko-kinesko prijateljstvo je (kako smo jako puno puta pisali) vrlo prigodnog karaktera i “iz nužde” jer su i Moskva i Peking pod velikim pritiskom SAD-a.

Nikad do sad, pa ni za vrijeme Hladnog rata (naročito ne tada), nije SAD simultano vršio pritisak na Rusiju i na Kinu, to je zapravo nešto što se pojavilo kao “Bidenova doktrina” i to je naglo dodatno zbližilo Rusiju i Kinu, ali je nemoguće ignorirati da su Rusija i Kina ipak i međusobno rivali, a ako se svijet zaista kreće prema imperijalističkoj konfrontaciji (što je bila atmosfera pred oba svjetska rata) onda tu prijateljstva teško opstaju.

Nasmiješeni Vladimir Putin i Xi Jinping svakako ostavljaju dojam velikog saveza u nastajanju, ali ta idilična slika od nedavno može biti i varljiva. Iz Pekinga već javljaju Moskvi kako žele da stupi u pregovore sa Zelenskim. Kina je oprezna, jasno, ali na nikakvu veliku potporu Rusija u ovoj situaciji ne može računati. Nadalje, kad već govorimo o odnosima Rusije i Kine valja reći i ovo – kod nemalog broja Rusa postoji jedan poprilično diskriminacijski i šovinistički način gledanja na Kineze (sigurno i obrnuto situacija nije bajna!) što, jasno, ne pomaže izgradnji saveza (a teško da će se riješiti u dogledno vrijeme).

Iako nama, običnim ljudima, sve ovo izgleda gotovo nestvarno te kod mnogih i dalje prevladava osjećaj da će se ovo smiriti i neće dalje eskalirati, valja napomenuti da to nije način ponašanja i gledanja od strane imperijalističkih aktera. Na kraju ne možemo pobjeći od ekonomske analize i činjenice da su resursi ovog svijeta ograničeni, a kapitalizam ne poznaje “umjerenost”. Moćne imperije na kraju će se upustiti u sukob strašnih razmjera. Da, nuklearno oružje trebalo bi ih, barem u teoriji, odvratiti od toga, ali previše im se “što ako…” scenarija mota po glavama ovih dana. Među tim “što ako” svakako su i ideje da netko nekoga raznese i/ili osakati dok će “naša imperija” ostati stajati.

Brzo je sve to došlo i brzo se transformiralo prema tome. Jer nije tome davno da je Vladimir Putin, tamo 2015., pred UN-om držao dugi govor o multipolarnom svijetu gdje je zagovarao različitost, suradnju, globalni poredak koji ne počiva na hegemoniji. Možda je on u međuvremenu prevalio put sve do opasnog plemenskog vođe s kojim se više neće moći ni pregovarati, ali tada, u tom trenutku, njegovi prijedlozi ne samo da su bili dobri već su bili možda realno i jedina alternativa stanju u kojem se sada, nažalost, upravo nalazimo.

Sjetimo se kad je prošao Brexit, koja je bila prva poruka iz Britanije? “Moramo obnoviti svoj prestiž, utjecaj, mornaricu, status…” – na što to sve podsjeća? Sve to je imperijalistička retorika koja se naglo probudila. A “učinimo Ameriku ponovno velikom”? Opet imperijalizam. “Rusija je stvorila Ukrajinu”? Najnoviji imperijalizam. Sad još samo čekamo da Kina osmisli svoj slogan i imamo cijeli “set”.

A Europa? Nakon ove eskalacije Europa će početi blijediti. Njen suverenitet, ili barem ono što je još ostalo od njega, stopit će se s Amerikom, s NATO-om, u jedan kompaktan vojno-političko-ideološki blok gdje će se odjednom ogroman fokus staviti na militarizaciju (i veliko povećanje izdvajanje postotka BDP-a za obranu, nešto što je Washington tražio godinama i sada njihovi proizvođači oružja mogu zadovoljno trljati ruke).

Nadali smo se da će ulazak u fazu pred-konfliktnog imperijalizma potrajati iako smo znali da dolazi (neka stara znanja o prirodi kapitalizma i dalje su zastrašujuće precizna). Mnogi se neće stići ni pripremiti, čak ni psihološki. Ali kako je moguće da je već tu? Nažalost, uzrok je možda “veliki katalizator”, faktor koji je ubrzao vrijeme i znali smo da će ga ubrzati. Jasno, govorimo o surovim učincima koronavirus pandemije koja je odnijela milijune života (ali zbog toga ne bi počinjali globalni sukob), ali i devastirala svjetsku ekonomiju puno više nego smo u ovom trenutku još uvijek svjesni. Sada smo tu, pred sukobom koji iz dana u dan postaje sve opasniji. Kasno je da bismo ga mogli zaustaviti i jedino što zapravo možemo je ono što i inače bi nas kroz život trebalo pratiti – nadati se najboljem, biti spreman na najgore.